Meteo razglednica
Racetrack Playa
U svijetu u kom živimo povremeno se susrećemo s pojavama koje probude našu radoznalost i zaintrigiraju maštu. Jedna takva, pomalo misteriozna, događa se u dolini-jezeru neobične ljepote i rječitog naziva - Racetrack Playa.
„Trkalište“, kako bismo mogli nazvati ovaj misteriozni lokalitet, smjestilo se u nešto udaljenijem dijelu Nacionalnog parka Death Valley (Dolina smrti) u Kaliforniji, jednom od najmanje naseljenih područja na našoj planeti. Playa leži okružena planinama i stijenama, 1130 metara iznad razine mora. Čudesno je ravne površine sa sjevernim krajem samo 4 centimetra višim od južnog. Neobična je to dolina u kojoj ne rastu nikakve biljke, duga 4,5 i široka 2 kilometra. Dolina je neka vrsta suhog jezera koje se u vrijeme jakih kiša puni plitkim slojem vode. Pod vrućim kalifornijskim suncem voda brzo ispari, a mulj koji preostane ubrzo presuši i ispuca u neobičnim oblicima. I veliko i malo kamenje u ovoj se dolini uspijeva pomaknuti s početne pozicije i samostalno prijeći veliku udaljenost, nakon čega ostaju tragovi koji svjedoče ovom čudesnom fenomenu! Neko od kamenja stijene su teške i do 320 kilograma! Kamenje koje se kreće potječe s planina ili stijena na rubovima doline.
Ovaj fenomen uočen je prije stotinjak godina, a znanstvenici su ga počeli pratiti 1940. godine.
Misterij riješen?
Iako je pomicanje kamenja po ravnoj, suhoj površini jezera, također zvanog "playa", istraživano od davne 1940. godine, nitko nije vidio proces na djelu sve do 27. kolovoza 2014. godine.
U članku objavljenom u PLOS ONE 27. kolovoza 2014. godine, tim predvođen Scripps Institution of Oceanography, UC San Diego, paleobiolog Richard Norris izvjestio je o opažanjima iz prve ruke ovog fenomena. Budući da kamenje može stajati desetljeće ili više na mjestu, istraživači izvorno nisu očekivali da će i osobno vidjeti kretanje. Umjesto toga, odlučili su daljinski nadzirati stijene instaliranjem meteorološke stanice visoke razlučivosti koja može mjeriti udare u intervalima od 1 sekunde i opremiti 15 stijena prilagođenim GPS jedinicama koje se aktiviraju pokretom. (Služba Parka nije im mogla dopustiti korištenje autohtonog kamenja, pa su slične stijene donijeli iz vanjskog izvora.) Eksperiment je postavljen u zimu 2011. uz dopuštenje Službe nacionalnih parkova. Zatim su – u onome za što je Ralph Lorenz iz Laboratorija za primijenjenu fiziku na Sveučilištu Johns Hopkins, jedan od autora rada, sumnjao da će biti “najdosadniji eksperiment ikada” – čekali da se nešto dogodi.
U prosincu 2013., Norris i koautor, njegov rođak James Norris, stigli su u Dolinu smrti kako bi otkrili da je playa prekrivena plitkim jezercem dubokim ne više od sedam centimetara. Ubrzo nakon toga, kamenje se počelo pomicati.
"Znanost ponekad ima element sreće", rekao je tom prilikom Richard Norris. "Očekivali smo da ćemo čekati pet ili deset godina, a da se ništa ne pomakne, ali samo dvije godine od početka projekta jednostavno smo se našli tamo u pravo vrijeme kako bismo to osobno vidjeli."
Njihova zapažanja pokazuju da pomicanje stijena zahtijeva rijetku kombinaciju događaja. Prvo, playa se puni vodom koja mora biti dovoljno duboka da omogući stvaranje plutajućeg leda tijekom hladnih zimskih noći, ali dovoljno plitka da ne prekrije kamenje i stijene. Kako noćne temperature padaju, jezerce se smrzava i formira ledene ploče poput prozorskog stakla, koje moraju biti dovoljno tanke da se mogu slobodno kretati, ali i debele, kako bi imale potrebnu snagu. Za sunčanih dana led se počinje topiti i raspadati u velike plutajuće ploče koje lagani vjetrovi tjeraju preko bazena Playe. Te ledene ploče guraju kamenje ispred sebe, a kamenje koje se kreće ostavlja tragove u mekom blatnom dnu ispod površine bazena.
"21. prosinca 2013. došlo je do pucanja leda nešto prije podneva, a zvukovi pucanja i pucketanja dopirali su sa svih strana zaleđene površine bazena", rekao je o tom događaju Richard Norris.
U odnosu na prethodna objašnjenja, koja su kao uzrok pomicanja kamenja navodila vjetrove uraganske snage, vrzina kola, glatke filmove algi ili debele ploče leda, ova su zapažanja bila zaista iznenađujuća. Stijene su se kretale pod laganim vjetrom od oko 3-5 metara u sekundi i pokretao ih je led tanji od 5 milimetara! Nadalje, stijene su se pomicale brzinom koja je gotovo neprimjetna na udaljenosti i bez stacionarnih referentnih točaka, pa je moguće da su pomicanje kamenja i stijena vidjeli i neki turisti, no nisu toga bili svjesni, budući je teško procijeniti da je stijena u pokretu ako se sve stijene oko nje također kreću.
Pojedine stijene ostale su u pokretu od nekoliko sekundi do 16 minuta. U jednom slučaju, istraživači su primijetili da su se stijene udaljene tri nogometna igrališta počele kretati istovremeno i putovale više od 60 metara prije nego što su se zaustavile. Stijene su se često pomicale više puta prije nego što su došle do svog posljednjeg počivališta. Istraživači su također primijetili staze bez kamenja koje su nastale uzemljenjem ledenih ploča - značajke za koje se ranije sumnjalo da su rezultat krađe kamenja.
Postoje dokazi da je učestalost pomicanja stijena, za koje su, čini se, potrebne hladne noći za stvaranje leda, opala od 1970-ih zbog klimatskih promjena.
Je li misterij putujućih stijena zaista riješen?
U periodu od 2,5 mjeseca postojanja „jezerca“, Richard Norris i njegov tim dokumentirali su pet događaja u kojima se je kamenje samostalno pomicalo. Čak i u Dolini smrti, poznatoj po svojoj vrućini, plutajući led pokazao se kao moćna sila. No, odgovor na pitanje kako se pomiču stvarno velike stijene, još uvijek je nepoznanica.
Izvor informacija i fotografije: nps.gov
