Fotografije: pixabay.com
Kada su se pojavile prve vjetroelektrane, svijet je preplavilo oduševljenje: konačno imamo čist, zeleni izvor energije! Konačno ćemo prirodi nešto uzimati, a da joj pri tome ne štetimo!
Na stranu karbonski otisak pri proizvodnji kevlarskih krakova vjetrenjača, na stranu problem njihova zbrinjavanja nakon isteka resursa, na stranu devastacija i zagađenje okoliša pri vađenju rijetkih metala i minerala za proizvodnju generatora, ali dok rade, prirodi uzimamo energiju, a za uzvrat ju ne mijenjamo.
Amerikanci imaju jednu dobru izreku: nema besplatnog ručka! Eh, pa nema ga niti kod vjetroelektrana. Vrlo opsežna istraživanja, kako mjerenja na terenu, tako i numerička modeliranja pokazala su jednu poraznu činjenicu: vjetroelektrane utječu na klimu, ali ne onako kako svijet želi već sasvim suprotno - vjetroelektrane zagrijavaju atmosferu!
Da, svojim radom vjetroelektrane zagrijavaju atmosferu! Crna lista tu ne prestaje. Zagrijavanje atmosfere radom vjetrenjača je veće nego što je hlađenje smanjenjem ugljičnog otiska jednake proizvodnje električne energije u termocentralama.
Lee M. Miller i David W. Keith vrlo detaljno opisuju tu problematiku u svom članku „Climatic Impacts of Wind Power“, Joule 2018.
Obnovljivi izvori energije su, kao i svi drugi, konvencionalni izvori, samo pretvarači energije iz jednog oblika u drugi. Izvlačenjem energije, obnovljivi izvori mijenjaju njene prirodne tokove pa su i klimatski utjecaji neizbježni. Vjetrogeneratori stvaraju električnu energiju pretvorbom kinetičke energije što usporava vjetrove te mijenja izmjenu topline i vlage između tla i atmosfere. Pojedinačni utjecaj svake vjetrenjače je mali, ali kad se male ruke slože, pa kad se radi o tisućama jedinica, efekt postaje značajan. I što je bitno, taj efekt se pruža daleko izvan granica samih vjetro-farmi.
Osim samog usporavanja strujanja, vjetrenjače miješaju zrak po visini. Pojednostavljeno, danju dižu topliji prizemni zrak u vis, a dovode hladniji prema tlu gdje se on brže zagrijava. Noću, pak, kada dolazi do intenzivnog radijacijskog ohlađivanja tla, dovode topliji zrak do tla te time narušavaju stabilnu noćnu stratifikaciju i zagrijavaju tlo što dovodi do njegova pojačana isušivanja. Tako isušeno tlo, danju apsorbira više sunčeva zračenja te se time i više zagrijava. Zemaljska mjerenja su potvrdila ove teze i pokazala kako je dnevni utjecaj na temperaturu i ishlapljivanje vrlo mali dok noću značajno raste. Mjerenja dobivena satelitom uglavnom se slažu sa zemaljskim, osim što se pokazalo da na području vjetro-farmi danju, uz zagrijavanje, povremeno može doći i do hlađenja. Međutim, satelitska mjerenja znaju biti osujećena oblacima koji zaklanjaju pogled na tlo.
Prognostički modeli po referentnom scenariju do 2030. godine za Sjedinjene Američke Države daju zagrijavanje od 0,24 °C uslijed emisije stakleničkih plinova, dok za područja vjetro-farmi i do 0,54°C.
Olakotna okolnost ovom negativnom utjecaju je ta što on nestaje onoga trenutka kada se vjetrenjača zaustavi, ugasi. Tijekom njenog rada nema štetnih emisija kao kod, na primjer, termoelektrana koje uz ugljični dioksid emitiraju i cijelu paletu drugih štetnih tvari koje ostaju u atmosferi i nakon njena gašenja. Devastacija prostora i narušavanje ili uništenje ekosustava na mjestu elektrane je manje nego u slučaju, recimo, hidrocentrala s akumulacijskim jezerom.
Po svemu sudeći, vjetroelektrane su samo jedna etapa na putu k pravom zelenom, posve čistom izvoru energije. Hoće li završetak tog puta biti fuzijska nuklearna centrala, na kojoj se intenzivno radi, ali su tehnički problemi s njenom realizacijom veliki, ili neko posve novo, revolucionarno rješenje o kojem danas još ni ne sanjamo, vrijeme će dati odgovor.