Popularna znanost
Osjetila - prozor u svijet
“Osjetila obogaćuju naša iskustva i daju boju našim životima.”
Musek Lešnik
Gotovo da malo tko od nas ne zna za čuveni Proustov kolačić Madeleine koji, ljetujući u Combrayu kod djeda i bake, umače u čaj. Miris kolačića vraća mu sjećanja na djetinjstvo. Može se reći da su mirisi kao vremeplov i da, za razliku od svih ostalih osjetila imaju tu sposobnost da u potpunosti bude sjećanja, vraćaju uspomene, vraćaju sjećanja na neke davne dane, neke davne trenutke. Moj kolačić su božuri. Njih mi je mama svake godine donosila iz bakinog vrta za rođendan. Nakon njezine smrti, prvi rođendan bez nje, božure iz istog, bakinog vrta donijela mi je moja teta, želeći me razveseliti. Božuri i njihov neodoljiv miris pokrenuli su more sjećanja u meni i suze su krenule same od sebe. Osjetila su naša budućnost, sadašnjost i prošlost. Osjetila su naš prozor u svijet koji se otvori u samom trenutku rođenja. Putem osjetila uspostavljamo kontakt sa svijetom koji nas okružuje i preko njih dozvoljavamo tom istom svijetu da ulazi u nas. Osjetila su poveznica između vanjskog i unutarnjeg svijeta, između djeteta i svijeta koji ga okružuje.
Dijete je osjetilno biće i svijet opaža putem osjetila. Što ga pozornije opaža, postaje sve spremnije njega. U trenutku rođenja, svi njegovi osjetilni potencijali su spremni. Danas znamo da sva osjetila osposobljavaju dijete za opažanje njegove okoline. Informacije koje dijete prima preko svojih senzora, živčanih stanica, koje primaju ulazni izdanci dendriti, a prenose izlazni izdanci akosoni, putuju u obliku električnih signala. Neurotransmiteri omogućuju prijelaz informacija preko sinapsi. Dakle što više vanjskih podražaja, to će se u mozgu djeteta mreža sinapsi više granati i razvijati. Ali, pustimo sad fiziologiju.
Kada bi vas sada netko pitao koliko osjetila čovjek ima, mahom bi, bez razmišljanja, odgovorili pet. Pa svi dobro znamo da postoji osjetilo vida, sluha, njuha, okusa i dodira. A kada bih vas pitala kako se sada osjećate, što biste mi rekli? Dobro, sretno,loše, bolesno, usporeno, umorno, poletno…? Kako to znate? Kojim osjetilom procjenjujete to svoje stanje, jer ga osjećate! Takvo svoje stanje spoznajemo osjetilom vitaliteta, koje se u fiziološkoj podjeli osjetila nigdje ne navodi, a ipak postoji i jako je važno. Ono nam govori u kakvom smo odnosu sami sa sobom. Vitalitet je osjetilo koje nam govori o doživljaju i opažanju samoga sebe, to je svijest o sebi, o stanju ugode ili neugode koju osjećamo. Jesmo li gladni, žedni, bolesni, jesmo li umorni, imamo li temperaturu, visok tlak, osjećamo li napetost u tijelu. Pomoću osjetila za vitalitet dijete postaje svjesno svog tjelesnog postajanja i sebe kao cjeline. Njegovog postojanja postajemo svjesni tek kada dođe do odstupanja od „normale“. Kod malog djeteta osjetilo vitaliteta obuhvaća sve. Dijete osjetilom vitaliteta spoznaje glad, žeđ, nelagodu, a izražava to plakanjem. Ono je djetetu neobično važan učitelj jer ga poučava što je za njega dobro, a što nije. Dijete po rođenju mora uspostaviti ritam hranjenja i izdržati razmak između unošenja hrane. Ukoliko inzistiramo na strogom ritmu, dijete će doživjeti osjećaj nelagode i nezadovoljstva, ali isto tako nije dobro da ih dijete nikada ne osjeti. Neki roditelji, podložni utjecaju diktature apsolutne sreće, ne dozvoljavaju djetetu negativna iskustva i time mu oduzimaju mogućnost iskustva previše ili premalo nečega. Bez da upozna sredinu, dijete ne može znati što je sitost, glad, žeđ,zadovoljstvo i u konačnici što je sreća.
Dodir
Dodir je najjednostavnije od svih čovjekovih osjetila. Dodirom, u stvari, ne opažamo dodirnutu površinu nego promjene koje nastaju unutar vlastite kože, tjelesnu reakciju na neki vanjski predmet. Upoznajemo njegov oblik, teksturu, a istovremeno i kako to djeluje na nas. Dodir doživljavamo kožom, kosom i jezikom. Koža je naš najveći osjetilni organ. Prva osjetilna iskustva dijete stječe dodirom, a prva iskustva dodira stječe opažanjem velikih površina. Majčino rame, očeve ruke, podloga na kojoj leži dodiruju veliku površinu djetetove kože. Kako dijete raste i uspravlja se, smanjuje se površina koju dijete dodiruje. U prvom mjesecu života dijete može osjetiti dodire i odgovoriti na njih urođenim refleksnim pokretima. Iako su te reakcije automatske, osjeti moraju biti integrirani kako bi se refleks pojavio na smislen i svrhovit način. Preko dodira dijete uči i o granicama vlastitog tijela, najosnovnije iskustvo koje, kasnije u životu, određuje puno toga. Dodirom dijete doživljava i temeljna socijalna iskustva blizine i udaljenosti. Dodir nije samo granica nego i povezanost s nečim ili nekim.
Ravnoteža
Razvijeno osjetilo za kretanje je temeljna pretpostavka za samostalnost djeteta. U kretanju, izvođenju pokreta, djeca doživljavaju pokrete kao rezultat vlastitih aktivnosti i umijeća. Tad dijete prvi puta postaje svjesno vlastite uspješnosti i svojih sposobnosti. Osjetilo za ravnotežu je povezano sa sviješću i s unutarnjim mirom. Sigurno ste primijetili da se dijete, prije nego što napravi prve korake u svom životu, uspravi i tada nastupi trenutak mira, pa tada tek zakorači. Ravnoteža, nužna za djetetov uspravan položaj u budnom stanju, se održava njegovom stalnom aktivnošću. Kada mu je potreban odmor, spušta se u horizontalni položaj koji ne zahtijeva balansiranje. Zahvaljujući svijesti o sebi dijete se može odvojiti, približiti, udaljiti i uspostaviti svoj odnos prema drugima u prostoru. Na taj način dijete formira svoj prostorni život a time i mogućnost procjene kretanja, udaljenosti i ubrzavanja.
Vid
Zapadni svijet vid smatra najneposrednijim pristupom vanjskom svijetu. Vidjeti se često poistovjećuje sa znati, odnosno s istinom iako različiti promatrači mogu dati posve različite opise jedne te iste scene ili predmeta. Mi opažamo ono što na nas djeluje i uvijek se radi o subjektivnoj slici. Za doživljaj viđenog mora postojati volja, preglednost i distanca. Kod gledanja ne moramo stupiti ni u kakav odnos s objektom, ne moramo mu se približiti, niti se povezati s njim. Nijedno osjetilo nije tako podložno grešci poput vida. Vrlo brzo po rođenju, već nakon nekoliko tjedana, dijete ima spreman „aparat za vizualnu percepciju“. U početku ono može pratit objekte koji se lagano kreću jer razvoj gledanja je kompliciran proces. Dijete tek mora naučiti gledati. Razvoj osjetila vida počinje pokušajem djeteta da očima fiksira jedan predmet. Značajan trenutak u razvoju vidne percepcije je trenutak opažanja s oba oka. Opažati s oba oka znači spojiti vidne dojmove u jednu cjelovitu sliku. Kako se osjetilo vida razvija, vid se povezuje s motoričkim aktivnostima, dijete počinje okretati ili podizati glavu, a zatim i tijelo. Dijete mora naučiti da je jedan predmet uvijek isti bez obzira iz kojeg ga kuta gledali.
Sluh
Za osjetilo sluha, čuti nešto ili nekoga, nije dovoljno sama prisutnost nekoga ili nečega, taj netko se mora oglasiti. Svijet sluha je svijet postojanja u kojem stvari postoje samo onoliko dugo koliko zvuče. Slušatelj ne može utjecati na zvuk niti ga može spriječiti. Za svijet sluha moramo se otvoriti, uključiti, htjeti čuti. Slušanje mijenja odnos između ljudi. Obilježen je naklonošću, okretanjem drugome i strpljenjem, očekivanjem. Kod slušanja nije moguće odrediti što ćemo opažati, to je uvijek enigma. Sluh je osjetilo duševnog života. Dijete po rođenju vrlo brzo reagira na zvuk i prepoznaje majčin glas. Ne voli bučne zvukove i razumije način na koji mu se obraćaju. Do prve godine okreće glavu u pravcu iz kojeg zvuk dolazi i voli proizvoditi zvukove. Do druge godine dijete pažljivo sluša zvukove i razumije ih.
Okus i miris
Osjetila za okus i miris imaju posebno mjesto, ona imaju i ulogu zaštitnika, čuvara našeg organizma. Osjetilo okusa brine o tekućini i hrani koju unosimo u organizam, odlučuju što ćemo unositi, a osjetilo mirisa o kvaliteti zraka koji dišemo. Izvještavaju nas o tome kako vanjski svijet mirisa i okusa utječe na promjene u nama. Mi živimo u vrijeme oralne civilizacije, jelo i piće su glavni mediji uživanja, ali ujedno i područje velikih prehrambenih problema. Kada jedemo, kušamo nešto što je izvan nas, ali kad unesemo to u organizam, ono postaje dio nas. Okusi nastaju u ustima, a jezik, taj nježni organ je mjesto na kojem osjećamo različite okuse. O mirisima sam već pisala na početku. Mirisi su most koji povezuje sadašnjost i prošlost. Mirise osjećamo svakodnevno, od prve jutarnje kave, preko doručka do benzina na parkiralištu ispušnih plinova na semaforu… Čovjek prepoznaje tisuće mirisa, a mirisi nemaju ime. Ni o jednom osjetilu se ne zna manje od mirisa. Previše intenzivni mirisi mogu bit i jedan vid agresije prema drugima, jer svojim mirisom okupiramo njihov prostor. Osjetilo mirisa razvijeno je već pri rođenju i novorođenče njime prepoznaje miris majke, ali raspoznaje i druge različite mirise.
Djeca danas rastu u svijetu koji ih preplavljuje medijima svih vrsta od samog rođenja. Dijete nema filtera, nema odmaka od svijete koji ga okružuje. Ti mediji djetetu daju preoblikovanu sliku svijeta, sliku svijeta iz “druge ruke”. Prošećete li malo gradom, odete li na kavu, u banku ili park, velika je vjerojatnost da ćete vidjeti sasvim malu djecu kako u ruci drže mobitel i posve mirno gledaju u ekran. Fascinirani su živim pokretnim slikama. Svijet medija sužava djetetu prostore istraživanja, a ujedno i svijet iskustava. Svijet slika koje se ubrzano izmjenjuju ne dozvoljavaju vrijeme za preradu informacija, za povezivanje i za sjećanje. Djeca žive u svijetu jednostranih i okljaštrenih osjetilnih iskustava u kojima je dominantna vizualna i slušna osjetljivost. Sve do škole dijete je primarno osjetilno biće i svijet doživljava neposredno. Danas živimo u kulturi nedodirivanja. Svuda oko nas su natpisi : Zabranjeno dirati, Molim ne dirati… U vrijeme pandemije ta se kultura nediranja posebno razvila pojačana strahom za zdravlje. Mnoge majke su užasnute željom da dijete sve dodiruje, ne znajući koliko iskustava time uskraćuju svome djetetu. Čovjekov osjetilni sustav ne smijemo promatrati samo kao procesor za prikupljanje i obradu informacija iz svijeta oko nas, kao na sustav koji prima informacije i na njih reagira, nego kao ideju da je osjetilno iskustvo poseban oblik spoznaje, odnosno cjelovit doživljaj svijeta.
Svatko od nas imao je nekog profesora koji ga je inspirirao, njegove ili njezine riječi poticale su nas da istražujemo, učimo i da se igramo s naučenim. Kada govorim o osjetilima, za mene je to bila profesorica Slavica Bašić. Kada bih sada rekla da sve što znam o osjetilima, naučila sam od nje, to ne bi bila istina, ali ovo o čemu sam naumila pisati sam definitivno naučila od nje. Za potrebe pisanja ovog članka koristila sam radne materijale koje nam je ustupila. Slavice, nadam se da će ovaj moj članak doći do vas. Veliko vam hvala!
Fotografije: pixabay.com
