Popularna znanost
Svetkovine i proslave zimskog solsticija kroz prostor i vrijeme
Život na planetu Zemlji dirigira pravilna izmjena godišnjih doba. Od pradavnih vremena, za Homo Sapiensa i Homo Neanderthalisa, početak svakog od njih predstavlja i početak novog životnog ciklusa. Hladni je dio godine definitivno vrlo traumatičan u životima davnih ljudi, dani postaju sve kraći, Sunce je iz dana u dan sve niže na nebeskom svodu, a rastu tjeskoba, neizvjesnost i strah hoće li taj proces završiti u vječnom mraku.
Iako u ta davna vremena nema instrumenata kojima bi registrirali kako dan postaje dulji, četiri dana nakon tog najkraćeg, našim precima postaje vidljivo da proces kreće obrnutim smjerom. Slavljenje smrti i ponovnog rođenja počinje se tijekom tisućljeća povijesti ljudskoga roda vezivati upravo uz zimski solsticij.
Mi danas ne znamo kada se zbilo prvo slavljenje zimskog solsticija. Ne znamo niti tko je bio taj prvi. Ne znamo niti je li to bio pripadnik Homo Sapiensa, ili Homo Neanderthalisa ili Homo Denisovana.
Znamo da se u osamnaestom stoljeću prije naše ere u Mezopotamiji slavi dvanaestodnevni festival pobjede boga Marduka nad čudovištima tame. No, taj je običaj preuzet od Perzijanaca te sigurno ima puno dulju povijest. Njihova svetkovina proslave zimskog solsticija traje dvanaest dana, kao odraz dvanaest dijelova kalendara.
Kasni asirski pečat. Štovatelj između bogova Nabua i Marduka koji stoje na svojim slugama zmajevima. 8. stoljeće prije nove ere. Izvor Wikipedia.
Od Ozirisa do Isusa
Stari Egipćani 21. prosinca slave rođenje, u biti uskrsnuće svog boga plodnosti, obilja i vegetacije - Ozirisa. U rastrojstvu ljubomore njega ubija i raskomada brat Set. Srećom, njihove sestre Izida i Nefis uspijevaju skupiti sve Ozirisove dijelove te ga vraćaju u život, nakon čega postaje vladar podzemnog svijeta, svijeta mrtvih. Nakon ponoći najtamnije noći u godini, svećenici iz osvijetljenog hrama iznose dijete čime okupljenima navještaju da je Oziris, spasitelj i otkupitelj grijeha, ponovno rođen.
Oziris. Izvor ilustracije: THINKSTOCK
Stari Grci imaju sličan mit sa svojim bogom plodnosti, vegetacije, vina i žena, Dionisom. Dionis je od svog rođenja jedan od najkontroverznijih članova grčkog panteona i do danas nije jasno je li on bog ili polubog. Njegova majka je smrtnica Semela, dok je otac sam Zeus, kralj bogova. Postoji nekoliko verzija priče o Dionisovom dolasku na svijet, međutim zajedničko svima jest njegovo ponovno rođenje - uskrsnuće. Jedna od priča o Dionisu govori kako Hera, Zeusova žena, ljubomorna na dijete koje nije bilo njeno, šalje Titane da ga rastrgaju. Oni su ga rastrgali na komadiće, te gotovo cijelog pojeli prije nego što ih Zeus uspijeva rastjerati svojom božanskom grmljavinom. Jedini spašeni dio je njegovo srce. Zeus srce usađuje u Semelinu utrobu i Dionis biva ponovno rođen. U davnim vremenima se u ritualu slavljenja Dionisovog rođenja žrtvuje čovjek, no poslije se ljudska žrtva zamjenjuje kozom, a mitsko ubojstvo povorkom koja pokapa Dionisa i nedugo nakon toga pozdravlja kao novorođenče.
Dionis. Izvor fotografije: Internet.
Stari Rimljani su početak novog vegetacijskog ciklusa obilježavali svetkovinom u čast boga Saturna – Saturnalijama. Prvobitno se održavaju 17., a kasnije produžuju do 24. prosinca. Praznik se proslavlja prinošenjem žrtava u Saturnovom hramu na rimskom forumu i javnim gozbama koje su praćene razmjenom poklona, stalnim zabavama i karnevalskom atmosferom koja ignorira rimske društvene norme: kockanje je dozvoljeno, a gospodari služe svoje robove. Pjesnik Katul Saturnalije naziva „najboljim od svih dana“. U drugoj polovici trećeg stoljeća rimski car Aurelijan uvodi novog boga – Sol Invictus, Nepobjedivo Sunce, te 274. godine, njemu u čast, definira novi blagdan Natalis Solis Invicti – Rođenje nepobjedivog Sunca, koji se slavi 25. prosinca.
Rimski car Konstantin Veliki 313. godine proglašava kršćanstvo službenom religijom Rimskog carstva. Kako bi što bezbolnije naveli žitelje Rimskoga carstva da prijeđu na kršćanstvo, mnoge popularne svetkovine se nastoje prilagoditi novoj religiji pa Rođenje nepobjedivog Sunca postaje slavljenje rođenja spasitelja i otkupitelja grijeha, Isusa Krista - Božić. Crkveni vođe zapadnog kršćanstva odabiru 25. prosinca kao dan Isusova rođenja zato što to već je blagdan rođenja boga svjetlosti koji se slavi stoljećima, a njegov sadržaj uvelike odgovara poruci koju Isus donosi svojim rođenjem, ali i riječima "Ja sam svjetlo svijeta!".
Ostaci Saturnovog hrama. Izvor fotografije: Wikipedia.
Sol Invictus. Izvor fotografije: Wikipedia
Rođenje Isusa. Izvor ilustracije: https://letterpile.com/
Ostale kulture
Drevni narodi sjeverne hemisfere štuju božanstva vezana uz Sunce i svjetlo u prosincu dok, na primjer Inke, koje žive na južnoj hemisferi, božanstva sunca štuju u lipnju, što potvrđuje da prate prividno kretanje Sunca. Kod sjevernoameričkih Indijanaca ovaj običaj se, pak, naziva Chumash. Čak i danas mnogi narodi slave blagdane koji vuku korijenje ili neodoljivo podsjećaju na rituale slavljenja dolaska zime, a datumi obilježavanja se uvijek vrte oko zimskog solsticija.
Za Kelte zimski solsticij predstavlja prirodnu Novu Godinu, odnosno dan kada staro Sunce umire da bi oživjelo novo Sunce. Za njih, Sunce za vrijeme tame putuje podzemnim svijetom kako bi se ponovno uzdiglo i na svijet dovelo nove reinkarnirane duše. Nordijski narodi također obilježavaju ovo razdoblje, a nazivaju ga Yul, što znači „krug“. Na dan zimskog solsticija, danjeg svjetla u Oslu jedva je šest sati, a Honningsvågu traje polarna noć.
U Kini se slavi Dong Zhi (dolazak zime), blagdan povezan s filozofijom Jina i Janga. Za vrijeme dok Sunce tone, smatra se da rastu sile negativne energije, a dok se Sunce diže, rastu pozitivne sile.
U predislamskom se Iranu blagdan vezan uz zimski solsticij naziva Shabe Yalda, a potiče od vjerovanja da je u najduljoj noći rođen perzijski bog Mitra, bog svjetlosti i istine. Dolaskom islama donekle se gubi vjerska komponenta ovog blagdana, ali blagdan se još uvijek slavi kao neka vrsta obiteljskog praznika. O tome govori i činjenica da je Yalda od 2008. godine i službeno uvrštena na popis iranske nacionalne baštine.
U židovskoj tradiciji u prosincu također postoji blagdan svjetla, odnosno Hannukah, kada se na sedmerokrakom svijećnjaku svakog dana pali po jedna svijeća.
Slavenski narodi zimski solsticij slave paljenjem drveta badnja, kako bi pojačali vatrenu silu za dolazak takozvanog Novog Sunca. Mnogi stručnjaci smatraju kako je moderno slavljenje Božića kombinacija starorimskog Rođenja nepobjedivog Sunca i slavenskog paljenja badnja. Odatle vjerojatno i naziv Badnjak. U nekim drugim europskim narodima zimski se solsticij obilježava paljenjem lomača i krjesova, vjerojatno izvedenicom paljenja badnja.
Postoji i jedna marginalna, mala skupina kojoj je ova najdulja noć uistinu najdraža i najbolja noć u godini – Vampiri! Legenda tvrdi da je ovo njihova noć za upoznavanje novih članova.
E pa sretan vam ulazak u novi vegetacijski ciklus uz nadu da tijekom ove najdulje noći nećete nabasati na Nosferatua!
Naslovna ilustracija: Thomas Couture „Romans in Decadence of Empire“ (1874).
