Popularna znanost
Koliko sreća naše djece ovisi o postavljenim granicama?
Ulazeći prije nekoliko dana u svoj omiljeni kafić, zatičem tamo majku s malom djevojčicom, nazovimo je Lucija, koja je vrišti iz petnih žila želeći još jedan sladoled. Majka joj odgovara kako je već dobila sladoled i taj je za sada dovoljan. Malena je sve glasnija, neugodno je konobaru, meni, ostalim gostima, svima osim djevojčici. Majka se osvrće i govori, ona je još mala, ima četiri godine, ah ti njezini tantrumi… Potom Lucija počinje čupati cvijeće iz žardinjera koje okružuju terasu. Da ne duljim, na kraju se majka diže i odlaze po sladoled. Još jedna pobjeda za malenu Luciju.
Sve češće pri ulasku u neki dućan, restoran ili banku svjedočimo kako su djeca neraspoložena, nezadovoljna, mrgudna, viču, ljute se na roditelje i prkose im. Pogledajte malo oko sebe, ako nisu u igraonicama shoping centara, primijetit ćete ih. Njihovi su roditelji također ljuti, neraspoloženi i nezadovoljni te nerijetko neuspješno pokušavaju ignorirati „nestašluke“ svoje djece. Današnja djeca imaju gotovo sve što požele, pa ipak su silno nezadovoljna i nesretna, dosadno im je, otuđena su. Mogu li roditelji biti djetetu prijatelji i o svemu se dogovarati? Boje li se sve više roditelji svoje djece?
Kada bih trebala definirati termin „epidemija popustljivog odgoja“, posuđen od Roberta Shawa, rekla bih da se današnji odgoj može svesti na poznatu uzrečicu „hoću sve i hoću sad“ i previše davanja. Današnja djeca imaju prepunu sobu igračaka, ali nemaju mašte koja je potrebna za igru jer ne moraju ništa sama smisliti. Uz sve to su pretjerano zaštićivana, roditelji kontroliraju sve što djeca rade ne bi li ih zaštitili od svih zala ovoga svijeta. Sve što dijete radi je odlično, najbolje, ma savršeno. To dovodi do nedostatka iskustva, samokritičnosti, samokontrole, otpornosti koja je potrebna za savladavanje teškoća. Tako odgajano dijete ubrzo postaje šef u kući. Postaje, da citiram Jirine Prekop „mali tiranin“. Takva djeca postaju emocionalno prazna, nerijetko i agresivna. Je li razlog tome „epidemija popustljivog odgoja“? Sve je više razoružanih roditelja koji su pokušali učiniti najbolje za svoju djecu ne znajući koliko je djeci potreban oslonac i jasno postavljene granice.
Djeca su po rođenju bespomoćna, u potpunosti ovise o roditeljima. Kako rastu, tijekom druge godine, postaju sve svjesnija sebe kao jedinstvenog bića odvojenog od svojih roditelja. Tada žele ostvariti svoju autonomiju, odlučivati samostalno za sebe, ponašanje im postaje buntovno i prepuno prkosa. Ne žele obući ono što ste im priredili, probirljivi su u jelu, ne žele se kupati ili spavati. Mnogim roditeljima je ovo prvi zaista težak period i iz pozicije ljubavi i brige nerijetko popuštaju svim zahtjevima i željama djeteta. Rituali i jasno postavljene granice su upravo ono što svako dijete treba. Važno je da roditelji od početka djeci postavljaju jasne granice, tako se dijete uče samokontroli, postavljanju osobnih granica u odnosu s drugima i pružaju mu strukturu. Mala djeca nemaju kontrolu nad time što će jesti, kako će provoditi dan i slično, to određuju roditelji. Takvo neznanje za dijete može biti frustrirajuće, a kako djeca rastu i postaju samostalnija, imaju sve veću potrebu znati što će se sljedeće dogoditi. Kada roditelji postave jasne granice i ustanove određenu rutinu, dijete zna što može očekivati u danu te na taj način dobiva osjećaj kontrole. Granice koje kao roditelji postavljamo moraju uvijek biti takve da ih se dijete može držati, a očekivanja takva da ih dijete može ostvariti. Na taj način djeca nauče da su odgovorna za ono što im se događa, to im pomaže da steknu samoregulaciju osjećaja i ponašanja, da budu samopouzdana, ali i da steknu osjećaj sigurnosti i povjerenja u roditelje. Sve su to vrlo važne vještine koje djetetu omogućuju bolji uspjeh u školi, ali i uspostavljanje kontakta s vršnjacima te gradnju prijateljstava. Različiti su odgojni stilovi, ali o njima sada neću pisati. Brojna istraživanja pokazuju da odgojni stil u kojem su visoko zastupljeni podrška, prihvaćanje i pokazivanje topline i ljubavi, ali i jasno i dosljedno postavljanje granica, strukture i očekivanja, omogućuje djeci da odrastu u samopouzdane, stabilne i uspješne osobe koje njeguju kvalitetne odnose s drugima. Neke granice postavljamo kako bismo zaštitili dijete ili poboljšali njihov život, a neke postavljamo kako bismo zaštitili vlastite potrebe.
Kako odlučiti koje su granice uistinu potrebne?
Odgovor na to pitanje je jednostavan. Prve granice koje postavljamo su granice koje se odnose na sigurnost, kako za dijete, tako i za druge, i to je neupitno. Na primjer, ako dijete pretrči preko ceste kada je na semaforu crveno svjetlo, objasnite mu da je to opasno i da treba pričekati zeleno svjetlo, a kad s njim prelazite cestu uvijek pazite da svjetlo bude zeleno. Odnositi se prema drugima s poštovanjem je također pitanje postavljanja granica. Nešto na čemu je uvijek potrebno raditi, ali s vremenom će dijete naučiti da može zadovoljiti svoje potrebe bez da bude grubo prema drugima. Sva druga pravila će se s vremenom mijenjati, morati će naučiti pospremiti igračke, pristojno sjediti za stolom, kao i to da vas ne prekida usred razgovora s nekim trećim. Bitno je poznavati svoje dijete i prepoznat ćete u kojem je trenutku spreman što prihvatiti. Stoga nemojte pretjerati s uspostavljanjem nepotrebnih ograničenja, no nemojte niti oklijevati postaviti one potrebne granice. Granice u odgoju potrebne su svakom roditelju i djetetu jer bez tih granica dijete preuzima kontrolu i moć za koje nije spremno. Također, bez uspostave jasnih granica u ranoj dobi, dijete neće moći steći otpornost na takav tip frustracije. U nekom trenutku života svako dijete će naići na ograničenja, a ukoliko se odmalena postepeno suočavalo s granicama, možemo reći da je rano steklo otpornost na ovakav tip frustracije. Ukoliko se dijete nikada nije suočavalo s granicama, moglo bi imati problema u školi i kasnijoj dobi jer nije naviklo da se pred njega stavljaju bilo kakva ograničenja. Iako se čini da djeca ne vole i ne žele granice, one im ipak pružaju sigurnost i predvidljivost. Ispitujući granice, dijete ujedno ispituje svoje mjesto u socijalnom okruženju. Koliko god se to čini izazovno, moramo znati da je djetetu bitno da u svome okruženju upozna odnose i na taj način isprobava s kime i do kuda može ići. Potvrđivanjem granica dijete stječe sigurnost u roditeljsko vodstvo i reakciju, odnosno može unaprijed znati kako će roditelj reagirati.
Prilikom uspostavljanja granica važno je znati razliku između ponašanja i djetetovih emocija što znači da su sve emocije dobrodošle, ali da sva ponašanja nisu prihvatljiva. Stoga ako se dogodi da dijete udari nekoga ili čak sebe, nije dovoljno samo reći da to nije u redu nego je isto tako bitno poučavati dijete, prevenirati ponašanja, ponuditi alternative, poučavati kako može izraziti neku svoju emociju. Nakon postavljanja granica, važno je biti dosljedan u njihovom provođenju. To je definitivno najteži dio! Ne možemo od djeteta očekivati da će se pridržavati granica ako roditelj nekada reagira na njihovo kršenje, a nekada ne. Mnogi će se složiti da je najteži oblik iskazivanja ljubavi prema djetetu upravo postavljanje granica. Zbog toga uz svaku granicu treba odrediti i posljedicu. Djeca će na posljedice nekada reagirati negativno. Djeca će vrlo brzo naučiti kada roditelji doista misle ono što kažu, a kada su to isprazne riječi. Prirodno je da se dijete ljuti na postavljanje granica. Teško je roditelju slušati uznemireno dijete, ali važno je da ostane dosljedan i provede posljedicu. Ako roditelj popusti, dijete uči da su granice slabe i da plakanjem može dobiti što god želi. Ipak, djetetove osjećaje ne treba ignorirati. Dijete treba čuti: znam da ti je sada teško, ali … Kada dijete napravi nešto krivo ili prekrši postavljenu granicu, treba mu pokazati koje je ponašanje poželjno.
“Proveden je zanimljiv eksperiment na temu postavljanja granica kako bi se utvrdio njihov efekt. Eksperiment povlači paralelu između doslovnih fizičkih granica i metaforičkih granica odgoja. Pokazalo se da su djeci granice nužne. Naime, u jednoj situaciji eksperimenta – odgojitelji su izveli djecu na neograđeno igralište. Djeci je bilo dopušteno igranje posvuda na otvorenom gdje nije bilo nikakve ograde niti bilo kakve vidljive granice. Unatoč potpunoj slobodi da se igraju bilo gdje na potpuno otvorenom području – djeca su pokazivala tjeskobu i strah od odvajanja te su se skupljala oko odgojitelja kako ih ne bi izgubili iz vida. U drugoj situaciji, odgojitelji su izveli djecu da se igraju na igralište koje je bilo ograđeno i mogli su se igrati samo unutar ograde. Posljedice su bile drastično drugačije – djeca su se igrala po cijelom igralištu sve do rubova, neovisno gdje su bili odgojitelji te nisu pokazivala znakove tjeskobe. Zaključak je da se unutar danih granica djeca osjećaju sigurnije. Bez ograde, djeca nisu mogla vidjeti „granicu“ i nisu se znala ponašati – nisu znala što mogu očekivati i javio se strah od nepoznatog, te se iz tog razloga nisu odvajala od odgojitelja. S granicama tj. ogradom, djeca su osjetila slobodu i sigurnost istraživanja prostora. S lakoćom su se odvajali od odgojitelja i nastavili razvijati samosvijest znajući da su u sigurnom okruženju unutar granica ograde.”
Neki roditelji koji njeguju popustljiv odgojni stil iskazuju kako mrze postavljati granice, osobito kada se radi o maloj djeci koja reagiraju vrlo frustrirajuće. Teško im je prihvatljiva pomisao da bi svoje dijete mogli dodatno ražalostiti, ne žele potaknuti nove tantrume te zasigurno ne žele da se njihova djeca ljute na njih. Međutim, kako vrijeme odmiče, shvaćaju da njihova djeca nisu razvila sposobnost toleriranja frustracija i upravljanja samim sobom. To su djeca koje društvo često smatra “razmaženima”. Važno je znati prepoznati razliku između dječje želje i potrebe. Na pitanje čemu reći da, roditelji trebaju sami pronaći odgovor, preispitujući do kojih vrijednosti i pravila oni i njihova obitelj drže. Svakako, prije nego što kažemo ne, potrebno je dobro promisliti, kako ne bi stalno mijenjali pravila dok je opet, s druge strane, potrebno imati na umu kako se granice ne postavljaju "jednom zauvijek", nego se s vremenom trebaju mijenjati, odnosno prilagođavati razvojnoj dobi djeteta. Postavljanjem I pridržavanjem granica dijete uči kako ne može dobiti sve što poželi, ali uči i da ima roditelje koji ga bezuvjetno vole i prihvaćaju. Ta lekcija je najvažnija koju dijete dobiva u životu. Spoznaja da su roditelji uvijek uz njega je temelj čvrste, stabilne osobe pune samopoštovanja i sreće.
Fotografije: pixabay.com
