Popularna znanost

Uskrs

19.04.2025.

autor: Nebojša Subanović uz asistenciju ChatGPT-a

Naslovna slika: Gynt, "The Empty Tomb"

 

Uskrs je ne samo glavni, a time i najvažniji kršćanski praznik, on je, kao pojam, okosnica i temelj kršćanske religije – uskrsnuće Isusa i obećanje, nada da život ne prestaje trenutkom smrti. Kršćani ga počinju slaviti u 1. stoljeću, vrlo brzo nakon Kristove smrti i uskrsnuća, iako tada još nema ujednačenog datuma ni načina obilježavanja. Rani kršćani ga povezuju s židovskom Pashom jer su događaji Isusove muke i uskrsnuća vremenski povezani s tom židovskom svetkovinom. Do 2. stoljeća slavlje Uskrsa postaje uobičajeno u mnogim kršćanskim zajednicama mada još uvijek postoje neslaganja oko točnog datuma, na primjer takozvana kvartodecimanska kontroverza.

 

Kako izračunati datum Uskrsa?

 

Katolici koriste gregorijanski kalendar, uobičajen u većem dijelu svijeta i određuju Uskrs kao prvu nedjelju nakon prvog punog mjeseca koji nastupi nakon proljetne ravnodnevnice. Trenutak proljetne ravnodnevnice varira između 19. i 21. ožujka pa se za izračun uzima kalendarski datum početka proljeća – 21. ožujka.

Pravoslavci koriste julijanski kalendar za izračun datuma Uskrsa. Pravila izračuna vezana uz puni Mjesec i proljetnu ravnodnevnicu su jednaka, no zbog pomaka između kalendara od 13 dana, pravoslavni Uskrs najčešće pada kasnije od katoličkog. Uz to, pravoslavna crkva vodi računa da Uskrs ne padne prije židovske Pashe što kod katolika nije strogo pravilo.

 

Slave li svi kršćani Uskrs?

 

Iako je svim katolicima Uskrs okosnica njihova vjerovanja, postoji nekoliko manjih kršćanskih skupina koje ga ne slave.

Jedna od tih skupina su Jehovini svjedoci. Oni ne slave Uskrs već na poseban način obilježavaju Isusovu smrt, poznat kao Spomen-večera ili Gospodinova večera. Neki protestantski fundamentalisti također izbjegavaju tradicionalne proslave Uskrsa, smatrajući ih previše povezanim s predkršćanskim, poganskim običajima.

 

Između smrti i uskrsnuća

 

U Novom zavjetu, uključujući i Poslanice, nema jednog potpuno jasnog i sustavnog učenja o tome što se točno događa s dušama između smrti i uskrsnuća. Međutim, postoje različite naznake i slike koje su kroz povijest kršćani tumačili na različite načine.

Evo glavnih mjesta i ideja koje nalazimo na tu temu:

1. Isusove riječi na križu:

• Isus na križu govori razbojniku koji ga je zamolio da ga se sjeti:
  "Zaista, kažem ti, danas ćeš biti sa mnom u raju." (Luka 23,43)
  Ovo sugerira neposredni prijelaz duše u Božju prisutnost odmah nakon smrti.

2. Prispodoba o bogatašu i Lazaru:

• U priči (Luka 16,19-31), bogataš nakon smrti završava u mjestu patnje, dok siromašni Lazar ide u "krilo Abrahamovo".
  To izgleda kao odmah nakon smrti, gdje su sudbine već različite — bez čekanja općeg uskrsnuća.
  Napomena: Neki smatraju da je ovo slikovita priča, a ne strogo teološki opis stanja duše.

3. Pavao o smrti i uskrsnuću:

• Pavao često naglašava uskrsnuće tijela na kraju vremena, ali također ima trenutke kad govori da bi vjernik odmah nakon smrti bio s Kristom:
  • "Radije bih otišao iz tijela i prebivao s Gospodinom." (2. Korinćanima 5,8)
  • "Za mene je život Krist, a smrt dobitak." (Filipljanima 1,21-23)
    Ovdje Pavao izražava želju da bude s Kristom odmah nakon smrti, što implicira neku svjesnu prisutnost prije konačnog uskrsnuća tijela.

4. Spominjanje "usnulih" u Kristu:

• Na više mjesta Novi zavjet govori o mrtvima kao o onima koji "spavaju":
  • "Nećemo svi umrijeti, ali svi ćemo se preobraziti..." (1. Korinćanima 15,51)
  • "Oni koji su usnuli u Kristu..." (1. Solunjanima 4,13-16)
    Ovo je dovelo neke do tumačenja da su duše u stanju sna  sve do uskrsnuća.

Novi zavjet, kao što je vidljivo, daje različite slike o tome što se dešava nakon smrti:

• Ponekad se čini da duše odmah ulaze u Božju prisutnost nakon smrti (npr. razbojnik na križu, Pavlova čežnja).
• Ponekad se koristi jezik spavanja do uskrsnuća (što neki shvaćaju doslovno, a neki slikovito).
• Ponekad se spominje posredno stanje – stanje očekivanja uskrsnuća.

Rana Crkva je postupno razvijala teologiju o "stanju duša prije uskrsnuća", ali Novi zavjet sam po sebi ostavlja stvari djelomično otvorenima i slikovitima.

 

Uskrs „prije Uskrsa“

 

Za uskrsnuće možemo reći da je element skupa pojmova zajedničkog imena zagrobni život. Zagrobni je život filozofski i povijesno zanimljivo i intrigantno pitanje. Najstariji tragovi vjerovanja u život poslije smrti javljaju se još u paleolitiku — prije oko 100 000 godina! Primjerice, na nalazištima poput Šanidar špilje (današnji Irak) pronađeni su neandertalski ukopi s dokazima da su tijela polagana s cvijećem ili uz određene obrede, što sugerira vjerovanje u nastavak postojanja nakon smrti.

Razvojem starih civilizacija razvija se i ideja zagrobnog života:

• Stari Egipat (prije više od 5000 godina): zagrobni život bio je temelj cijele kulture; "Knjiga mrtvih" opisuje što se događa duši nakon smrti.
   
• Sumerani (oko 3000. pr. Kr.): vjerovali su u sumornu podzemnu sudbinu gdje su duše postojale kao sjenke.
   
• Stara Kina, Indija, Mezopotamija, Grčka – svugdje se javljaju razrađene priče o nekom obliku postojanja nakon smrti.

 

Evo usporedbe stava nekih starih religija s kršćanskim pogledom o zagrobnom životu:

 

1. Kršćanstvo

 

Temeljna ideja:

• Duša je besmrtna i nakon smrti postoji sud.
• Konačni cilj je vječni život s Bogom ("raj" ili "nebo") ili vječna odvojenost od Boga ("pakao").
• Uskrsnuće tijela na kraju vremena je ključna komponenta: tijelo i duša će ponovno biti sjedinjeni.

Glavne faze:

• Nakon smrti – privremeno stanje (odmah s Bogom ili čekanje).
• Na kraju vremena – opći sud i konačno uskrsnuće.

Bitno:
Kršćanstvo naglašava osobnu odgovornost, milost i uskrsnuće cijelog čovjeka (duše i tijela).

 

2. Stari Egipćani
 

Temeljna ideja:

• Čovjek ima više "duša" ili aspekata (ka, ba, akh).
• Zagrobni život je produžetak zemaljskog života, ali na duhovnoj razini.

Što se događa:

• Nakon smrti slijedi sud bogova pred Ozirisom:
  • Vaganje srca na vagi protiv perja Maat (božice istine i pravde).
  • Ako je srce "lako" (tj. život pravedan) – duša ulazi u polja blaženstva (Aaru, "Trstična polja").
  • Ako je srce "teško" – dušu proždire Ammut, čudovište (kombinacija krokodila, lava i nilskog konja) → konačna smrt.

Bitno:
Nije uskrsnuće tijela kao kod kršćana, nego prelazak u idealizirani svijet, uz naglasak na očuvanju tijela (otuda mumifikacija – jer tijelo i duša su povezani).

 

3. Stari Grci
 

Temeljna ideja:

• Smrt je odvajanje duše od tijela.
• Postoji podzemni svijet (Had), gdje većina duša odlazi.

Što se događa:

• Svi mrtvi idu u Had, ali unutar njega postoje različita "područja":
  • Erebus – gdje mrtvi prolaze odmah nakon smrti.
  • Tartar – mjesto kazne za velike grješnike.
  • Elizejske poljane – mjesto sreće i blaženstva za heroje i pravednike.
  • Asfodelske poljane – za "obične" duše koje nisu bile ni posebno dobre ni zle.

Bitno:
Nema ideje uskrsnuća tijela – duša nastavlja sjenu postojanja.
Kod kasnijih filozofa (Platon) razvija se i ideja o reinkarnaciji (duša se može ponovno roditi ovisno o svojim djelima).

 

4. Hinduizam

 

Temeljna ideja:

• Duša (atman) je vječna i prelazi iz jednog tijela u drugo kroz proces reinkarnacije (samsara).
• Krajnji cilj je moksha – oslobođenje iz kruga ponovnih rođenja i spajanje s Brahmanom (apsolutnim božanskim principom).

Što se događa nakon smrti:

• Duša (atman) seli u novo tijelo (može biti čovjek, životinja ili čak polubog), ovisno o karmi – zbiru dobrih i loših djela.
• Karma određuje kvalitetu idućeg života.
• Duša nastavlja kružiti sve dok ne postigne dovoljno duhovne čistoće da se sjedini s apsolutom.

Bitno:
Nema vječnog raja ili pakla kao kod kršćanstva, već ciklus rođenja i smrti sve dok se ne postigne potpuno oslobođenje.

 

5. Budizam

 

Temeljna ideja:

• Budizam također govori o reinkarnaciji, ali s važnom razlikom: nema trajnog "ja" (nema nepromjenjive duše – anatman).
• Ciklus života, smrti i ponovnog rođenja naziva se samsara, a cilj je nirvana – potpuno gašenje patnje i oslobođenje.

Što se događa nakon smrti:

• Bića se ponovno rađaju ovisno o svojoj karmi.
• Nirvana nije "mjesto" poput raja, nego stanje oslobođenja od patnje, želja i same potrebe za ponovnim rađanjem.

Bitno:
Ne postoji "vječna duša" kao u hinduizmu ili kršćanstvu. Ono što prelazi je sklop mentalnih i karmičkih procesa, a ne fiksna "osoba".

 

6. Vikinški (stari nordijski pogled)

 

Temeljna ideja:

• Život poslije smrti ovisi o tome kako si živio i umro.

Što se događa nakon smrti:

• Valhalla: Ratnici koji su hrabro pali u boju dolaze u dvoranu boga Odina – tamo provode vječnost boreći se i gosteći se, čekajući konačnu bitku (Ragnarök).
• Fólkvangr: Neki ratnici odlaze božici Freyji, također u slavne dvorane.
• Helheim: Oni koji su umrli od bolesti, starosti ili bez slave odlaze u Hel, sumorno, hladno mjesto, ali ne nužno mjesto mučenja poput kršćanskog pakla.

Bitno:
Vikinški raj (Valhalla) nije za "dobre ljude" općenito, nego za hrabre i borbene. Život poslije smrti ima čast kao glavni kriterij, ne moral ili vjera.

 

Zanimljivi detalji:

• Kršćanstvo (i donekle egipatska religija) vjeruju u konačnu sudbinu duše (jednom odlučeno – gotovo).
• Hinduizam i budizam vide smrt samo kao prijelaz u novi oblik postojanja, dok se duhovna sudbina ostvaruje kroz mnogo života.
• Vikinzi su fokusirani na slavu i hrabrost, a ne na dobro/loše ponašanje u moralnom smislu.

 

Zajednički pregled vjerovanja o zagrobnom životu

 

Civilizacija / Religija	Što se događa poslije smrti?	Duša / Identitet	Krajnji cilj	Glavni kriterij
Kršćanstvo	Sud → Raj ili Pakao; kasnije Uskrsnuće tijela	Besmrtna duša + uskrslo tijelo	Vječni život s Bogom	Vjera + djela
Stari Egipćani	Vaganje srca → Blaženstvo ili uništenje	Višestruka duša (ka, ba, akh)	Život u poljima blaženstva	Istina i pravednost (Maat)
Stari Grci	Odlazak u Had → Tartar, Elizej, Asfodel	Besmrtna duša	Mir ili muka u Podzemlju	Moral + herojska djela
Hinduizam	Reinkarnacija (samsara) → Moksha	Vječna duša (atman)	Sjedinjenje s Brahmanom	Karma
Budizam	Reinkarnacija → Nirvana	Nema trajne duše (anatman)	Prestanak patnje i oslobođenje	Karma + duhovno razumijevanje
Vikinzi	Odlazak u Valhallu, Fólkvangr ili Hel	Duša (hugr)	Slava u vječnom bojištu / ili mir u Helu	Hrabrost i čast u boju

 

Pisani spomenici o zagrobnom životu:

 

Period nastanka	Lokacija, religija ili filozofija	Sadržaj zapisa
≈ 2600. – 2300. pr. n. e.	Stari Egipat (Tekstovi piramida)	Prvo sustavno vjerovanje o putovanju duše i sudu nakon smrti.
≈ 2100. pr. n. e.	Sumer (Ep o Gilgamešu)	Prva književna potraga za besmrtnošću; mrtvi vode sjenovit život.
≈ 1600. – 1500. pr. n. e.	Egipat (Knjiga mrtvih)	Upute za prolazak kroz podzemni svijet; vaganje srca.
≈ 1200. – 600. pr. n. e.	Zaratustrizam (Iran)	Most sudbine; duša ide u raj ili pakao ovisno o moralnom životu.
≈ 1000. – 500. pr. n. e.	Hinduizam (Upanišade)	Razvija se ideja o reinkarnaciji i oslobođenju (moksha).
≈ 700. – 400. pr. n. e.	Stara Grčka	Podzemni svijet (Had); ideje o Elizejskim poljima, Tartarosu. Orfički kultovi uvode osobnu odgovornost duše nakon smrti.
≈ 600. – 400. pr. n. e.	Budizam (Indija)	Ciklus reinkarnacije (samsara) i oslobođenje (nirvana) bez trajne duše.
≈ 500. – 800.	Nordijska (Vikinška) religija	Valhalla za hrabre ratnike, Hel za ostale; čast je najviša vrijednost.
1. stoljeće	Kršćanstvo	Sud nakon smrti; raj ili pakao; kasnije uskrsnuće tijela i konačni sud.

 

Danas postoji desetak, možda dvadeset aktivnih velikih organiziranih religija te oko 4000 – 4500 malih lokalnih vjerovanja, duhovnih pokreta, tradicionalnih religija domorodačkih naroda i novih religijskih pokreta. Sve oni, na ovaj ili onaj način, daju nadu da naš život ne završava zadnjim izdisajem i svatko od nas ima pravo odabrati u koji će vjerovati. Ili neće vjerovati u niti jedan smatrajući da je odradio svoj posao na Zemlji i time za njega sve završava.

Bez obzira u koju grupu spadate, odradite ovaj život najbolje što možete i budite dobri jedni prema drugima.